Stav NHS – Zakon o strateškim investicijskim projektima

UPUĆENO PREDSJEDNIKU VLADE RH

Reagirajući danas na prijedlog Zakona nije naša zakašnjela reakcija doslovce zadnjega dana rasprave. koju ste ograničili na tek nekoliko dana i to u vremenu u kojem je dio građana na godišnjem odmoru, a dio zaokupljen vremenskim nepogodama, nego i način da Vam skrenemo pozornost na neodrživost i neprihvatljivost takvog prijedloga zakona i propisa, kao i na vrijeme i rokove za očitovanje.
Javna vlast dužna je postupati u interesu naroda koji joj je dao povjerenje, ali onda ne može strepiti od stavova tog istog naroda za svoje najavljene postupke te ih pri tome skrivati i zamotavati u razne oblike. Zakone i prijedloge koje predlaže i donosi treba raspraviti s tim istim narodom jer to u njegovo ime i za njega čini. Razdoblje upućivanja prijedloga spomenutog Zakona u „javnu raspravu“ na tako kratak rok i u neprimjerenom vremenu upućuje na zaključak kako se, bez obzira na objašnjenja predlagatelja i njegove odgovore na reakcije javnosti, ipak nešto „kuha“ na brzinu. Osim neprimjereno kratkog roka i termina za javnu raspravu, Zakonu se namjenjuje i donošenje hitnim postupkom. To nas dovodi do čak tri razloga za nezadovoljstvo:  termin u kojem je Zakon dan na javnu raspravu, predviđena duljina trajanja javne rasprave i sam sadržaj Zakona. No, očito je zapravo sadržaj Zakona i odredio prva dva uvjeta koja ste pred javnost postavili…. (POGLEDAJ VIŠE)

Želimo Vam skrenuti pozornost na Izvješće o postupcima donošenja zakona i o poslovniku Hrvatskog sabora koje je Ustavni sud uputio Hrvatskome saboru, a koje ovih dana citiraju neki mediji. U njemu se među ostalim navodi „da parlamentarizam koji je svojstven hrvatskom Ustavu ne trpi sužavanje područja demokratskih sloboda u kojem su široke javne rasprave jedna od njegovih najvećih vrijednosti.“ U Izvješću Ustavni sud RH poručuje kako učestala praksa donošenja zakona po hitnom postupku narušava samu bit parlamentarizma. U Izvješću stoji: „Takva praksa obezvrjeđuje značenje demokratskih procedura i obvezu njihova poštovanja te onemogućuje javne rasprave o bitnim društvenim pitanjima, slabeći time i osnove za razvitak i unaprjeđenje dijaloške kulture bez koje ne postoji demokratsko društvo. Pravo koje se stvara u procedurama koje nisu u skladu s duhom parlamentarizma ne nailazi na povjerenje građana, a istodobno podriva i njihovo povjerenje u demokratske institucije.“
Osim toga, prijedlog Zakona nije upućen ni socijalnim partnerima na očitovanje niti je, prije nego li ga Vlada RH uputi u proceduru u Hrvatski Sabor, predviđena rasprava o njemu na GSV-u. Vlada pri tome ide na ruku samoj sebi jer nakon predviđene sjednice GSV-a, 28. siječnja 2013. godine, GSV prestaje postojati i djelovati u ovom obliku zbog isteka roka iz Zakona o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje. Novi GSV formirat će se tek nakon utvrđivanja nove reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata više razine.
Sada i o samom prijedlogu Zakona o strateškim investicijskim projektima RH.
Uvažavajući sve potrebe za poticanjem ulaganja u RH želimo izričito jasno poručiti kako je Nezavisnim hrvatskim sindikatima apsolutno neprihvatljivo da zalog toga budu fleksibilizacija tržišta rada i rušenje radničkih prava kao i rasprodaja hrvatske imovine od strateškog interesa ili njeno davanje na dugoročno upravljanje privatnicima.
Zar ova vlast baš ništa nije naučila iz primjera ranijih privatizacija pri kojima se doslovce rasprodala vitalna, nacionalno važna imovina Republike Hrvatske, dakle narodna imovina, Tako je već ranije rasprodan najveći dio financijskog, ponajprije bankarskog sektora, telekomunikacije, naftna industrija i slično.
Političke elite javno su prisezale kako neće biti rasprodaje još ovo malo temeljnih javnih, narodnih dobara, ponajprije kad je riječ o vodi (moru, rijekama, jezerima, potocima, izvorima pitke vode), šumama, zemljištu (kopnu i otocima) električnoj energiji i slično pa se pitamo što sad ovo znači!?
Prijedlog spomenutog Zakona otvara upravo tu mogućnost, dajući pri tome moć uskom krugu ljudi iz vlasti. Upravo ta imovina baštinjena je od mnogih ranijih generacija. Nju su mnoge generacije stvarale, za nju se ginulo u raznim ratovima, ali je sačuvana i ostavljena nama na upravljanje i skrb te da je dalje čuvamo i ostavimo budućim generacijama. Stoga nitko, baš nitko nema prvo donositi zakone kojima će sebi dati pravo i mogućnost da to rasproda. Bez obzira na predznake koje nose, političke stranke mora određivati i bar jedno zajedničko osnovno obilježje, a to je ljubav i odanost prema Domovini i služenje narodu.
Ovim prijedlogom Zakona, Vlada RH si, kroz većinu u Hrvatskom saboru, želi osigurati mogućnost apsolutnog gospodara javnim dobrima Republike Hrvatske. Vrlo je to jasno odredila kroz članke prijedloga Zakona i mehanizme, od sebe same, kroz ministarstva, svoju Operativnu skupinu i svoje Povjerenstvo, svoju Agenciju za investicije i konkurentnost pa sve do svoje Agencije za upravljanje državnom imovinom.
Kako je moguće procijeniti strateškim investicijskim projektom za Republiku Hrvatsku projekt zbog kojega bi Vlada RH u skladu s predloženim Zakonom donijela „odluku o ukidanju statusa javnog dobra u općoj uporabi temeljem pribavljenog mišljenja nadležnog (dakle svojeg nap. NHS) ministarstava ili pravne osobe (opet one koju vlada nadzire – nap. NHS) ovlaštene za upravljanje javnim dobrom.“
Riječ je o šumama, vodama… Kako može biti od općeg, javnog, narodnog interesa izuzeti dio općeg, javnog, narodnog dobra i prodati ga ili ga dati na dugogodišnje upravljanje privatnicima, strancima!? To je jednako nelogično i neprihvatljivo kao kad bi građane netko uvjeravao kako je u njihovom interesu i za njihovo dobro da njihov dom u kojem žive Vlada RH proda ili ga da na upravljanje nekom drugom. Ova javna dobra u širem su smislu dio doma svih građana Republike Hrvatske pa im to bez njihova odobrenja nitko nema pravo izuzeti iz vlasništva ili upravljanja.
Siti smo već neoliberalnih teza o tome kako je država, dakle narod loš gospodar pa državnu, dakle narodnu imovinu treba rasprodati i dati na upravljanje privatnicima koji su bolji gospodari.
Narod ta dobra povjerava na upravljanje vlastima koje izabere pa su one njima dužne upravljati na najbolji mogući način. To što one često njima loše upravljaju ne znači da je loš model nego su loše vlasti koje ne rade u interesu naroda koji ih je izabrao. Zato umjesto da rasprodaju tu narodnu imovinu ili je predaju privatnicima, najčešće strancima na upravljanje, trebaju njima upravljati odgovorno, stručno i ponizno.
Prijedlogom ovog Zakona Vlada RH pokazuje neodgovornost prema narodu koji joj je dao povjerenje. Neodgovornost i osiljenost, jer sama sebi, bez da pita vlasnika, dakle narod u čije ime upravlja, samo upravlja, uzima pravo odlučiti što će od te narodne imovine izuzeti i prodati ili dati u privatni dugogodišnji najam.
Potporu svojim stavovima Vlada RH traži u čl. 49 st. 3 Ustava RH u ustavnoj zadaći Države, dakle vlasti, da potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva te čl. 52. st. 2 Ustava RH da se zakonom odredi način na koji dobra od interesa za Republiku Hrvatsku mogu upotrebljavati i iskorištavati ovlaštenici prava na njima i vlasnici, kao i naknada za ograničavanja kojima su podvrgnuti.
Na kraju „Ocjene stanja“ stoji: „S obzirom na odgovarajuće uklanjanje administrativnih prepreka (pojednostavljenjem postupka) pri realizaciji investicijskih projekata kojima se bavi ovaj Zakon, očekuje se i njegov značajniji doprinos većem interesu za investicijske projekte u Republici Hrvatskoj.“
U „Osnovnim pitanjima koja se uređuju ovim Zakonom“ predlagatelj pojašnjava kako u olakšice za ulaganje ubraja i šume, šumsko zemljište, poljoprivredno zemljište, javne ceste i javno vodno dobro, odnosno dobra kojima raspolaže Republika Hrvatska potrebna za provedbu strateškog projekta.“ Dakle, ako netko u Hrvatsku želi uložiti 150 milijuna kuna, odnosno 20 milijuna eura ili više, Vlada RH će mu kroz svoje mehanizme to ubrzano omogućiti, makar to značilo i da će mu prodati ili dati na dugogodišnje upravljanje dio općih, javnih, narodnih dobara.
GDJE JE U TOME DOBRO? PA TO JE PITANJE NACIONALNOG SUVERENITETA I NITKO OSIM NARODA O TOME NE BI SMIO ODLUČIVATI. TO JE ONDA I PITANJE ZA REFERENDUM. No. ako ide referendum, onda nema ni brzine, ni rasprodaje, ni novca. Pa čemu onda pitati narod!?. Novac je važniji od naroda. To proizlazi iz prijedloga Zakona.
Predlagača, koji citira Ustav RH želimo podsjetiti i na neke druge članke Ustava.
Primjerice, čl. 2. Ustava RH – Hrvatski sabor ili narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom odlučuje između ostalog o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime.
Šume, šumsko zemljište, poljoprivredno zemljište i javna vodna dobra prirodno su bogatstvo Republike Hrvatske te odluku o raspolaganju njima ne može donijeti Vlada RH niti bilo kakva povjerenstva ili nadležno tijelo državne uprave, već samo Hrvatski sabor ili narod neposredno, na referendumu. Dakle jasno je kako Hrvatski sabor ne može nikakvim zakonom prenijeti takvu ovlast sa sebe na Vladu RH niti bilo koje njezino ministarstvo ili povjerenstvo.
Ili, čl. 3. Ustava RH – kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i kao temelj za tumačenje Ustava, određeni su između ostalog, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, nepovredivost vlasništva.
U prijedlogu Zakona ne postoji niti jedno jamstvo da strateški investicijski projekti neće ugroziti navedene najviše vrednote ustavnoga poretka, osobito uzimajući u obzir brzinu odlučivanja o njima, a i predviđeni sastav tijela koja bi o tome trebala odlučivati ne jamči stručnost osoba koje bi trebale biti imenovane u ta tijela.
Dalje, čl. 50. Ustava RH određuje kako je moguće zakonom u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti.
Dakle, u interesu Države kao naroda, naroda kao konstitutivnog elementa države, a ne vlasti kao Države ili privatnog kapitala.
Uz sve , čl. 53. Ustava RH    određuje kako more, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva, ali i zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobitog kulturnog, povijesnog, gospodarskog i ekološkog značaja, za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku, imaju njezinu osobitu zaštitu. Zakonom se određuje način na koji dobra od interesa za Republiku Hrvatsku mogu upotrebljavati i iskorištavati ovlaštenici prava na njima i vlasnici te naknada za ograničenja kojima su podvrgnuti.
Ovim prijedlogom Zakona o strateškim investicijskim projektima RH nije određen način na koji će dobra od interesa za Republiku Hrvatsku upotrebljavati i iskorištavati ovlaštenici prava na njima i vlasnici, već samo način na koji će isti steći prava na dobrima od interesa za Republiku Hrvatsku, a to je brz, netransparentan i loš način.
Ne može se hrvatskim interesom pravdati ukidanje hrvatskih interesa i suvereniteta nad nacionalnim, javnim, narodnim dobrima.
Zbog svega navedenoga, a u hrvatskom interesu kojim se objašnjava donošenje takvog zakona, tražimo da se o samom sadržaju Zakona provede široka i vremenski dovoljna javna rasprava u koju će biti uključen što širi krug zainteresirane javnosti i struke i da se prijedlog Zakona prije upućivanja u Hrvatski sabor raspravi i na GSV-u, kad se GSV nanovo ustroji.
Republika Hrvatska ne može se zbog gladi za ulaganjem odricati nacionalnih interesa i suvereniteta, niti ukidati ili smanjivati radnička prava zbog toga.
Vlast ne može i ne smije imati viših interesa od interesa služenja vlastitom narodu. Ali nije vlast ta koja sebe, samo zato jer je dobila izbore, može ili smije proglasiti izvornim tumačem narodnih interesa. Mora pitati narod.
Ovo je prijedlog preozbiljnog zakona da bi se donosio na brzinu, u hitnom postupku i davale izvršnoj vlasti takve ovlasti, a bez da se pita narod. Zato, usporite postupak i pitajte narod. Neke stvari ipak nemaju cijene i ničim se ne mogu platiti.