U nastavku slijedi komentar predsjednika Hrvatskih nezavisnih sindikata, vezano na zaključke MMF-a.
Iste možete pročitati u attachmentu ovog članka, a cijeli komentar pod opširnije.
Poštovani kolegice i kolege,
duboko svjesni situacije u kojoj se nalazi hrvatsko radništvo i vremena u kojem živimo pozivamo sve nas u sindikalnom pokretu, a pogotovo one koji ga vode, svejedno na kojoj razini, na bezrezervno jedinstvo i zajedništvo. Ovo je vrijeme opće krize u svijetu, gospodarske, socijalne, etičke. Mnoge su zemlje i politike iz te krize ponešto naučile i izlazeći iz nje traže jamstva u drukčijim ponašanjima kako se kriza ne bi ponovila. Još je A. Einstein govorio kako se “značajni problemi s kojima smo danas suočeni ne mogu riješiti istom razinom razmišljanja na kojoj smo bili kad smo ih stvorili”. Mnogi iz toga izvlače logičan zaključak da je nužno promijeniti način promišljanja kako bismo izbjegli ponavljanje iste ili slične krize ubuduće. Nužna je promjena koncepta svjetskog gospodarstva sada temeljenog na punoj slobodi tržišta. Odnosno, nužna je promjena ovakvog neoliberalnog tržišnog gospodarstva u neku vrstu eko–socijalnog tržišnog gospodarstva koje će ipak biti uređeno, a ne prepušteno divljem, pohlepnom predatorstvu na tržištu, slobodnom od bilo kakvih državnih utjecaja. Radništvo i oni koji ga predstavljaju znaju kako se pri tome cijeli sadašnji promašeni gospodarski model u većini zemalja u svijetu temeljio na jačanju moći i utjecaja kapitala, a na štetu radništva, na obezvrjeđivanju i obespravljivanju radnika i rada. Ova je kriza pokazala kako se ključevi za vrata kroz koja će se iz nje izaći prečesto traže na teret i štetu radnika i građana u cjelini. Rezanja plaća, materijalnih i drugih prava i otpuštanja radnika bila su u prevelikoj mjeri rješenja za kojima je posezao menadžment tvrtki i vlade zemalja u krizi. To smo u Hrvatskoj itekako osjetili, pogotovo privatni sektor koji je “platio” i zatvaranjem stotinjak tisuća radnih mjesta. I nije još gotovo.
Hrvatska se, za razliku od većine drugih, “koprca” u sve dubljoj kaljuži dugi niz godina…..
stvarane gospodarske i socijalne krize. Odgovornost za to ne snose hrvatski radnici, ali snose posljedice, a odgovorne su nesposobne i prvenstveno sebi okrenute političke elite te nesposobnost i pohlepa koji su u prevelikoj mjeri zavladali unutar gospodarstvenika u Hrvatskoj. Hrvatsko radništvo svih je minulih godina “plaćalo ceh” za takve politike i ponašanja političkih i gospodarstvenih elita. Oni su pravili trošak i račune, a radništvo ih je plaćalo smanjivanjem plaća i materijalnih prava, smanjivanjima radnih prava, razina socijalne zaštite od zdravstvene preko naknada i prava za nezaposlene pa sve do mirovina. A po preporukama koje se ponovno šalju, izgleda kako ni to još nije dovoljno.
Ovih dana došla je jasna i razgovijetna poruka Misije MMF-a kako za izlazak iz krize Hrvatska treba rezati troškove rada, kako su radnici u Hrvatskoj preplaćeni pa plaće treba rezati (a naši članovi, radnici, najbolje znaju kako od svojih plaća ne mogu više dostojno živjeti), kako treba fleksibilizirati tržište rada, smanjiti prava radnika (a naši članovi, radnici, najbolje znaju kako su široko obespravljeni, obezvrijeđeni, kako im se svakodnevno gaze i dostojanstvo i prava), kako treba rezati troškove socijalnih davanja (a svi oni koji su ovisni o socijalnoj potpori bilo koje vrste znaju kako ona nije dostatna ni za najminimalnije troškove preživljavanja).
Od MMF-a ništa novo, reći će mnogi. No, na takav način, a neki krugovi naročito u posljednje vrijeme, progovaraju i poslodavci u Hrvatskoj pa je ovo umilna glazba za njihove uši. I oni bi fleksibilizirali tržište rada, smanjivali plaće i materijalna prava radnika, lakše bi otpuštali, smanjivali troškove otpuštanja, ne bi više plaćali radnikovu dnevnu stanku…., uz sve što već do sada rade.
Kako na to gledaju političke elite na vlasti obično doznamo kad naprave prijedloge zakona i propisa. I najčešće nas razočaraju. No, jedno je sigurno, mnogima u Hrvatskoj odgovara ovakva poruka MMF-a jer ni do sada nisu znali za drukčija rješenja nego preko leđa radnika, građana u cjelini. Stoga ovisi o nama, o sindikatima, hoće li im to proći ili ne. A proći ne smije.
Mi u Nezavisnim hrvatskim sindikatima procjenjujemo i na temelju ranijih iskustava, pa i unutar NHS-a i jedinstva privatnog, državnog i javnog sektora, kako jedino objedinjeni sindikati mogu formirati jedinstvenu frontu otpora takvim politikama i jedino zajedno možemo uspjeti. Sigurno bismo, kao najveća sindikalna središnjica, imali i načina i prostora za soliranje u ovom vremenu. I sigurno bi to privuklo i više pozornosti na nas. No svjesni smo kako je to nešto kratkoga daha, a na duge staze radništvu (koje to od nas i očekuje) može pomoći jedino zajedništvo. Ovako, a pogotovo sa naznakama novih fragmentacija unutar sindikalnog pokreta, u ovom trenutku novih pritisaka na sva radnička prava, uključujući i plaće, izlažemo radništvo riziku da se na jednoj strani formira snažan savez politike i poslodavaca, a na drugoj strani ih dočekaju nejedinstvene skupinice hrabrih sindikata koje će onda po staroj prokušanoj vojnoj taktici lako okružiti i u okruženju pojedinačno savladati.
Povijest je prepuna takvih poraza razjedinjenih snaga, od politike i ratova pa sve do radničke, sindikalne borbe. “Divide et impera” od starorimskih vremena na ovamo nimalo nije izgubila na svojoj primjenjivosti i aktualnosti. Tako su svojevremeno pali Gali, tako danas mogu pasti i sindikati. Kao što svojevremeno ne bi bilo neke velike štete da su samo pali svojeglavi i preponosni galski vođe, da to nije rezultiralo i pokoravanjem i podčinjavanjem galskog naroda pod vlast i volju Rima, ni danas ne bi bio poseban problem kad bi tako spregom politike i kapitala bili poraženi sindikalni vođe, kad to ne bi za sobom vuklo i slabljenje i pad sindikata, znači radnika.
Sami neprekidno govorimo kako sindikati nisu samo njihova vodstva, nego su sindikati interesne udruge radnika u koje se oni i udružuju zbog toga kako ne bi razjedinjeni bivali izdvojeni poput jedinki iz stada kad ih spretni lovci – grabežljivci izdvoje, a onda takve oslabljene opkole, savladaju i pojedu, čak i ako su na jednoj strani snažni bivoli, a na drugoj manji, ali udruženi vuci.
Ovo je vrijeme kad se radništvo ne smije dijeliti na razjedinjene i međusobno sučeljene skupine pa čak ni na takozvane “plave i bijele ovratnike” ili kod nas jasnije, na javni i privatni sektor. Tu je ogromna, zapravo jedina prava odgovornost na onima koji vode sindikate. Oni moraju prepoznati znake vremena, učiti iz prirode i povijesti, nositi odgovornost služenja prema onima koji su ih birali. Imamo pravo na svoje razlike, ali ih moramo znati i moći nadvladati u sebi i prema van. Moramo im znati i moći nadrediti neke druge, više ciljeve, a to onda doista znači zajednički se “upregnuti” u interese članova, radnika.
Hrvatskom sindikalnom pokretu danas ne treba puno pojedinačnih jakih generala, vođa koji će biti snažni feudalci na svojim feudima, a zbog toga što neće braniti granice šire od vlastitih feuda, savladat će ih brojčano manja od njih svih zajedno, ali organizirana vojska sa jasnim ciljevima i jedinstvenim vodstvom. Hrvatskom sindikalnom pokretu sada treba mudrosti i spremnosti na služenje njegovih sindikalnih vođa koji će dogovoriti zajedničku sindikalnu politiku o ključnim pitanjima. To smo u mnogim stvarima uspijevali i do sada pa nas takvo osobno iskustvo treba podučiti i voditi kako bismo to napravili i u ovom vremenu.
Razjedinjavanje i fragmentacija nas slabe i vode ka daljnjem slabljenju položaja radnika na tržištu rada. Upitajmo se kome služi takvo ponašanje. Bez obzira na puno toga izrečenog i učinjenog ili neučinjenog mi smo oko ključnih pitanja i događanja jednostavno “suđeni” jedni drugima zbog onih koji jesu hrvatski sindikati, zbog radnika. Zbog njih moramo prijeći jedni drugima preko puno toga. Zbog njih smo, a ne zbog sebe. Inače se nećemo puno razlikovati od odnarođenih političkih elita koje i sami često upozoravamo kako su se udaljili od naroda, kako služe prvenstveno sebi i svojima pa ni oko pitanja i događanja od vitalne važnosti za Hrvatsku ne mogu postići zajednička rješenja i dogovore.
Svoju vjerodostojnost moramo pokazati i time da smo, bez obzira na sve, na naše razlike, na naše osobnosti, sposobni i spremni, opredijeljeni zajedno sjesti i o onom najbitnijem za hrvatske radnike postizati zajedničke dogovore, ugovarati zajedničke politike. Trebamo početi odmah.
Uputimo zajedničku poruku MMF-u, Svjetskoj banci, poslodavcima u Hrvatskoj, vlastima i političkim elitama: “Nećemo dopustiti nikakva daljnja rezanja plaća ni radničkih prava. Na ovim se pitanjima nećemo dijeliti ni po sektorima, ni po središnjicama, ni po sindikatima. To je linija obrane na kojoj ćemo stajati svi zajedno. Danas još za stolom, a ne budete li nas uzeli ozbiljno, sutra na ulici. Svi.”
Molim Vas, promislimo zajednički o ovome i ne dopustimo sebi da bilo koga od nas poriv trenutka zaslijepi i povede izdvojeno u neke izdvojene bitke od kojih poneku još i možemo dobiti, ali konačno pobijediti ili barem sačuvati postojeće, sigurno ne. Od nas to očekuje i traži hrvatsko radništvo. Ne razmahivanje dnevno – političkim parolama i socijalno poželjnim porukama ugodnim uhu, nego potpuno predanu, aktivnu, zauzetu bez ostatka, dobro organiziranu i na ključnim pitanjima objedinjenu politiku i strategiju u toj i dalje snažnoj borbi rada i kapitala.
Jednostavno nemamo pravo na razjedinjenost i međusobna sučeljavanja u javnosti jer to ide na ruku jedino gospodarima kapitala i njihovim političkim opslužiteljima.
Ne smijemo dopustiti mahnitom, pohlepnom i nezasitnom kapitalu da potpomognut politikom i uz potporu međunarodnih financijskih institucija nadvlada radnike. I zbog toga postojimo.
Radu čast i dostojanstvo proizlaze iz radnika, iz dostojanstva ljudske osobe koja taj rad obavlja, koja radi. Moramo zajednički učiniti sve da tako bude.
S poštovanjem
Predsjednik NHS-a
Krešimir Sever
O autoru